PREZIR

U ovom vremenu imam status stoke
traže da budem onaj koji kleči,
i da u stvari pevam karaoke,
tuđu muziku i tuđe reči.

Prezir počinje kada sve shvatiš
i kada smrad do tebe dopre,
požuriš da svoje račune platiš
i da deponiju napustiš što pre.

Đavo sa crveno-crnim plaštom
slobodno šeta rajskom baštom
opet su trgovci ispred Hrama
mnogo zle krvi je među nama.

Svet se promenio - sve Juda do Jude
ološ nameće svoje ideje,
i vidim lažne i bivše ljude
kameleone i fariseje.

Pilati peru krvave ruke
za zverstva pronađu opravdanje
počinjem da se smejem od muke
mozak je dobio mesečno pranje.

Sebičan, bahat i malouman
po svetu pravi rusvaj grdan
Sotona tvrdi da je human
i da je Anđeo Milosrdan.

I nož iz leđa ponovo vadim
nada je smenjena razočarenjem
po ko zna koji put to radim
bez trunke mržnje, sa prezrenjem.

Uzalud želja u zidu plača
zid puca kao da je pravljen od gipsa
vidim da stižu četiri jahača
i znam da dolazi Apokalipsa.



Bora Đorđević

CRY, THE BELOVED COUNTRY / PLAČI VOLJENA ZEMLJO

Cry, the Beloved Country, and light with your tears' powers
the thought smoldering in the desire that can never
rest.
Of all the tears that are shed now on this Planet of ours,
it's the tears of My Country's children that are the saddest.

Who shall, and what with, for all those Children's Tears pay,
for fear, no sleep and happiness which into the unknown soar?
Who shall give back the children everything taken from them away,
by this evil, contain within one single and short word - war?

Cry Beloved Country, lonely and stigmatized unfairly.
Your tears have long entered the Collections of Poems true.
You have lifted all your Children's bones from the pits barely,
When your Children are being thrown into bottomless pits anew.

You who are destroying Churches, huts and palaces all,
you fanatic warriors, man-haters, sun-eaters wild,
who are you making now this New Life and New World for,
when children from you in the forest, among the beasts hide?

Cry, Beloved Country, the tears of the bereaved Mother
of children who in wolves' and fox' lairs underground school.
With their fathers and mothers pointing guns at one another,
while their uncles the knives at them and at one another pull.

Let the looks and the guns pointed now at all Children's hearts
and at the White Birds above all the trenches turn to stone.
What kind of life can there be when a Child from this Life parts?
From whom shall the dawn break above Children's Graves, all alone?

There is not a Flag in this rotten world, and there should not be,
no matter what it's made of, pure silk or the velvet soft,
deserving the wind fluttering it for the world to see,
if with drops of Children's blood it's sprinkled so very oft.

Cry, Beloved Country, in the jaws of the dragon mean,
(and let there be more of You, at least in the Tears you shed),
until All Three Gods take pity on You, till they have seen,
and cease the death thrown among men and dogs, among the dead.

Take a look at your Children, at those old faces of theirs,
youngsters with crutches, learning to walk now, like their fathers,
helpless and withered Infants all sitting in their wheelchairs,
graves with no names, with no tombstones,
and the grief Crazed Mothers,
and homeless Old Men, in plum, orchards, alone or in pairs,
burnt out sticks, staring into the sky, like many others.

Cry, Beloved Country, and light with your tear's powers
your heart beating within the desire that can never rest.
Of all the tears that are shed now on this Planet of ours,
it's the tears of My Country's children that are the saltiest.

Plači, Voljena Zemljo i Suzama osvetli
Misao koja tinja u svakoj našoj želji
Od svih Suza koje sad kaplju po Planeti

najtužnije su Dečje Suze u Mojoj Zemlji.

Ko će, i čime, da plati tolike Dečje Suze
Strah, Nesanicu i Radost odletelu u nepovrat
Ko će Deci da vrati sve ono što im uze
ovo zlo, stalo svo u kratku reč - rat?

Plači, Voljena Zemljo, oljagana i sama
Suze su Tvoje davno ušle u Pesmarice
Još nisi sve Dečje Kosti ni povadila iz jama
a već ti opet bacaju Decu u jame bezdanice.

Vi što nam rušite Crkve, kućerke i palate
ratnici fanatici, ljudomrsci i suncožderi
za koga Novi život i Novi Svet stvarate
kad Deca beže od vas u šume, među zveri?

Plači, Voljena Zemljo, Suzama Mališana
što uče školu u vučjim i lisičijim jamama
Očevi i Majke im se gledaju preko nišana
a Stričevi i Ujaci na njih palacaju kamama.

Neka se skamene pogledi i nišani uprti
u Dečja Srca, u Bele Ptice nad rovovima
Kakav to Život može da nikne iz Dečje Smrti
Kome će svanuti dan na Dečjim Grobovima?

Nijedna Zastava na ovom trulom svetu
makar od same svile i kadive satkana
ne zaslužuje da se zavijori na vetru
ako je i Dečjom Krvlju pokapana.

Plači, Voljena Zemljo, u čeljustima ale
(neka Te bar u Suzama što više bude)
sve dok se sva tri Boga na Tebe ne sažale
i ne preseku pomor bačen međ pse i ljude.

Pogledaj svoju Decu sa staračkim licima
Mladiće na štakama što uče prve korake
Uvelu Novorođenčad u invalidskim kolicima
Bezimene Grobove, Raspamećene Majke
i Starce beskućnike u tuđim šljivicima
što zure u Nebo, nalik na ugašene ugarke.

Plači, Voljena Zemljo, i Suzama osvetli
Svoje Srce što kuca u svakoj našoj želji
Od svih Suza koje sad kaplju po Planeti
najslanije su Dečje Suze u Mojoj Zemlji!

Dobrica Erić

(1992)

Translation - Mladen Jovanovic

PONOSNA PESMA

Ja pevam
grla čista
kao što drvo lista
pevam kroz lavež pasa
kao što pšenica klasa
pevam s grumenom zemlje u šaci
kao što Sin peva o Majci
i molim anđele
dečicu bestelesnu
da mi usliše i prime pesmu.

Ovo je moja jedina
i jevanđeljska Zemlja-Majka
moja Kneginja
moja gospođa varošanka
moja seljanka storučica.
A oko nje se digla halabuka i hajka
ko da je vučica
ko da je hajdučica.

S njom sam pola stoleća
cvetao i klasao
zrio i gnjio
pevao i plakao
i da sam juče umro
ne bih znao
da ovo nisu voćke kalemljene
ni polja lebna
ni potoci
već prerušene munje, vukovi i poskoci!

Nagrdiše mi zemlju
onoćiše mi dane
zatrniše mi sunce
pa se ježim i srdim
oljagaše mi ime i prezime
kuću i ukućane
al ja se opet ponosim što sam Srbin!

Kažu da sam divljak
i da nisam u pravu
što branim svoju kuću
svoj krst i krsnu slavu
A oni meni
u mojoj rođenoj Zemlji
udaraju međe
prekrajaju tapije
i pečate crvenim voskom
prozore, vrata, kapije.

Trpaju na moje pleće
svo belosvetsko smeće
i čekaju da padnem
da posrnem
ili bar da se zgrbim
ali ja stojim ko krst
ko Hristovo raspeće
i ponosim se što sam Srbin!

Ponosim, kažem,
ali u mom ponosu
nema poniženja prema drugima
gordosti ni poruge
Kad bi svi ljudi mogli
da se ponose onim što su
ne bi niko imao razloga da mrzi druge.

I samo što ponekad proškrgućem gnevno
ne bi li me čula planeta usnula
jer znam da nas čeka prokleto Lijevno
đe u njemu bijeli se kula!

Moja zemlja je ista onakva
kakva je uvek bila
Duša joj ko lebac
ko kiseljak starinski
Svakog je Ona tim lebom
dočekala i počastila
i ispratila, s poslacima
onako domaćinski.

Samo se više ne slažemo
sa onom Božijom besedom
Ko tebe kamenom, ti njega lebom
Promenili smo malo i mi
svoju čobansku ćud
pa ko nas lebom
mi njega lebom, medom i vinom
a ko nas kamenom
mi njega kamenčinom
I zato smo evo stali pred strašni sud.

Poabaše mi ruho
naružiše mi lice
oko srca mi lanac
na ustima katanac
uspavaše mi pčele i ućutkaše ptice
al ja se opet ponosim
što sam Srbin, Balkanac!

I samo što ponekad zabugarim gnevno
ne bi li me čula nebesa usnula
jer nas opet čeka prokleto Lijevno
đe u njemu bijeli se kula!

Samozvani mirotvorci što nas zavadiše
crnim tamjanom nam Zemlju okadiše.
Dušebrižnici bez duše i srca,
glavešine, glavonje i glavoseče bez glava
pobornici za ljudska prava i slobodu
pouzimaše nam ključeve svih prava
sad hoće i nasušni hleb
vazduh i vodu.

Đavolji sinovi i pasji sinovci
korov ištrkljao iz bolesne klice
srebroljupci
pravdomrsci
krivodelci
i drugi zlikovci
okrivljuju mene za svoje krivice.

Blate me, brate Ivo, za trojicu
muče me kao Malog Radojicu
ko Starog Vujadina sa obadva sina
Oće da me pretvore u makovo zrnce
Kradljivci istine i sunčevog sjaja
podmeću mi svoja kukavičja jaja
Tako postah neka napast neviđena
napastvujem dnevno tri stotine žena
pečem belu decu, pravim male Crnce
Sude mi za svoje grehe i zločine
i za sve ono što oni meni čine
Gospode, pogledaj ozgo iz plaveti
i zaštiti me od ovih aveti!

Moji mladi se čude
što se trujem i lečim
pesmom
psovkom
inatom
kao i moji stari
Šta bih ja drugo sa ovolikom tugom

Kriv sam jedino zati
što ne umem da klečim
(osim
da prostiš
pred ženom
kad radim one stvari)
a grešan što proćerdah
uz dert
i žal
i sevdah
onako vašarski
bećarski i ratarski
svoj stid kosovski
i ponos kajmakčalanski
Ali to ne shvataju ni preci ni potomci
golobradi starci i bradati osnovci.

Moj đed je bio domaćin čovek
u osvit ovog veka
Imao je vršalicu
vodenicu
valjalicu
tri lampeka
Moj otac je džambasio besne konje i karuce
A ja imam samo dušu
samo ovo ludo srce
što mi priča u grudima
o životu o ljudima
što mi peva
što mi plače
što se smeje
što me boli
što mi bije neprebolno
kao ono teško zvono
zvono crkve kralja Petra na Oplencu u Topoli!

I neću da budem sluga
ni žbir
ni udvorica
ni paž
Zato mi staviše na glavu trnov venac srama
A moja Zemlja je tek izašla iz jama
moja kraljica, obučena u pšenicu i raž,
moja velikomučenica Srbija
ukavežena, popljuvana i slana
Ali ja znam da je sve ovo jedna velika laž
i ponosim se što sam Srbin
Srbenda sa Balkana!

I samo što ponekad arlauknem gnevno
ne bi li me čula sazvežđa usnula
jer znam da nas čeka prokleto Lijevno
đe u njemu bijeli se kula!



Dobrica Erić

(1993)

A Prayer / Molitva

Oh Lord, have mercy on those who have power,
Three times I pray,
Because they are in danger to become oppressors.


Oh Lord, have mercy on the rich,
Three times I pray,
Because they are in danger to become dissipated.


Oh Lord, have mercy on the poor,
Three times I pray,
Because they are in danger to succumb to despair.


Oh Lord, have mercy on those who have world knowledge,
Three times I pray,
Because they are in danger to worship themselves,
And make You fade away.



MOLITVA


Gospode, pomiluj one koji su na vlasti,
Tri put Ti se molim,
Jer su u opasnosti da postanu nasilnici;

Gospode, pomiluj one koji su u bogatstvu,
Tri put Ti se molim,
Jer su u opasnosti da postanu raskalašni;

Gosode, pomilu siromahe,
Tri put Ti se molim,
Jer su u opasnosti da padnu u očajanje;

Gospode, pomiluj one koji su sa svetskim znanjem,
Tri put Ti se molim,
Jer su u opasnosti da sebe obogotvore
i Tebe zaborave.

Rocks

Today I have been so cheerful.

But now I hardly breathe,

and my smile is hazy, weary.

Far away, somewhere beyond the Scottish shore,

blue rocks rise from the very sea,

so enormous, so lonely, so dreary.

I remember them. I see them now.

Their blue color entangles my soul.

A horrible shudder comes over me,

also an endless sorrow.


Miloš Crnjanski

Sumatra

Carefree, light and gentle,

we think: how silent the snow-covered

peaks of the Urals are.

If sad because of a pale face

lost one night,

we know that, instead, somewhere,

a stream flows with colour!

At least one love, one morning, far away,

enveloped our soul, tighter and tighter,

with the fathomless peace of the blue seas,

shimmering beads of coral, red,

like cherries at home.

We wake in the night, smile, tenderly,

at the Moon with a strung bow,

and we caress distant hills

and mountains to ice, softly, with our hand.


Miloš Crnjanski

A Hand / Ruka

Heavy, full of bony sawdust,

an old hand lies in a lap.

Outlined on it are

a blue branch of veins

and an alphabet of wrinkles, entangled.

Only when lifted to the back of a child's head,

it enlightens and enlivens

like a watered plant,

the poison and the fatigue drain out of the veins,

the sawdust of bones is joined,

a joint lies in a joint.

But as soon as the child leaves,

the hand drops again

and falls into the lap.


* * * *

Teška, puna koštanih opiljaka,
leži u krilu staračka ruka.
Na njoj je ocrtana
modra grana vena
i azbuka bora, zamršena.

Tek kad se digne detetu do zatiljka,
zasvetli se i prene
kao zalivena biljka,
otoči se otrov i umor iz vena,
opiljci kostiju se spoje,
legne zglob u zglob.


A čim dete ode,
ruka opet klone
i padne u krilo
kao u grob.



Desanka Maksimović